Doktor Vladimir Đurić, psihoterapeut iz Beograda, okačio je na svom Fejsbuk profilu status koji je, sudeći po komentarima, rasplakao pola regije.
Veliki broj ljudi pronašao se u priči koju je ovaj psihoterapeut odlučio da podjeli sa nama i ukaže nam na teške životne momente.
Naime, Đurić je na vrlo slikovit način opisao scenu kojoj je prisustvovao prilikom posjete jednoj beogradskoj pekari. Tekst vam prenosimo u cijelosti:
“Pekara… U radno vrijeme… Gužva… I najbolji burek na svijetu…
Ona je mlada… Recimo II godina fakulteta… Ima lijepu “Bečku“ kariranu košulju… Farmerke i starke… Kosu jutros opranu… Lijepe zube… I nasmijane oči… Izgleda kao prototip “fine Studentkinje iz Provincije, koja je već na prvom koraku u Balkanskoj ulici morala postati velika i dorasla i ozbiljna i odgovorna i snalažljiva, jer je lijepo vaspitana i na ozbiljnom porodičnom poduhvatu, na Studijama, tom luksuzu zbog koga se cijela porodica žrtvovala i od koje se to jednostavno i očekuje“.
Pored nje je čovjek… 55 godina… Nizak… Sijed… Sa brkovima požutjelim od duvana… Prastarim pantalonama, cipelama iz Trsta i rasparenom košuljom… Maneken radnika jedne od onih fabrika za koje čujemo na televiziji kada njihovi sindikati blokiraju neku prugu ili autoput… Nervozan… I očigledno na mjestu na kome ne pripada…Nesnađen u gužvi i napetosti… I Srbiji… I u Dvijehiljaditim…
Izgleda kao otac koji je došao da posjeti kćerku na studijama u Beogradu… Da vidi gdje i kako živi… Da bude malo ponosan… I da ima šta da priča sljedećih dva mjeseca na kafi na poslu… Mići Nosonji, Piksiju i Dani…
Kćerka donosi tanjir sa burekom za ćaleta i staju tik pored mene… Ona jede neki mali kroasan… Pa njoj uostalom, ni ne treba puno… Izgovara “E sad ćeš da vidiš šta je burek… O tome sam ti pričala, Tajo“… I onda…. Kreće otimanje…. Ona pokušava da mu ubaci kusur od par žutih i zelenih novčanica u džep… On je oštar u neprihvatanju… “Neka neka, imam ja još od stipendije… Tebi treba više…“ izgovara kćerka.
Otac se brecnu… Godinama uvježbano dostojanstvo i dozvoljeni minus se sukobiše u trenu u njegovoj glavi i on pokleknu i prihvati pozamašnu pozajmicu… Od 176 dinara… Jedu ćutke… Zajedno su… Uživaju…
“Kad ti polazi autobus“… “U 10“ … “Super stižemo opušteno. Mnogo mi je drago da si bio. Hvala ti. Čim prođe junski rok eto me kući“…reče kćerka.
Razmišljam… Koliko li je ovakvih djevojki trenutno na privremenom boravku u Beogradu… Diskretnih heroja… Skromnih, ispravnih i dobrih… Zagledanih u budućnost… koju sada stvaraju…svojim svakodnevnim odricanjem…i trudom… Koliko li je roditelja po onim zaboravljenim gradovima po Srbiji… Siromašnih i pristojnih… Maksimalno stisnutih… Uskraćenih za svako zadovoljstvo… zarad budućnosti… i zato što je to kod nas tako normalno… jer pobogu” imaju studenta“…
Mislim se… Ko li će se usrećiti sa njom? Koja firma, sud ili bolnica? Ko li će biti srećan da je sretne, i pametan da se odmah zaljubi i da je ne pušta ni za kakav šljašteći-hipnotišući-privlačeći silikon, hijaluron ili šminku? Kome li će ona roditi neke nove studente? Koje će ispravno vaspitati, naučiti vrijednostima, ponosu i ispratiti u Bijeli Svijet…Zbog kojih će se i ona svega odreći, za nekih 20 godina… Volio bih da mogu da privirim u pekaru tamo negdje oko 2040… I da je zateknem sa ocem (dekom) i kćerkom (unukom)… Kako njupaju… I smiju se….
Jer… Siguran sam da će doći vrijeme da ovakvi ljudi budu srećni… Jednostavno mora biti tako…. Mora jedanput krenuti…. To je igra velikih brojeva…to jest godina… Mada…”
0 komentari